Stariji sin Huga viteza Zaccarije, Ernst Zaccaria, rođen je 1892. godine. Krenuo je očevim stopama u izboru profesionalnog zanimanja. Pohađao je i uspješno završio pomorsku akademiju u Rijeci. Kao pomorski kadet 16. lipnja 1910. godine stupio je u Carsku i kraljevsku mornaricu. Dana 1. svibnja 1913. godine promaknut je u čin poručnika fregate, a od 13. listopada 1913. godine službovao je kao poručnik fregate na torpiljarki SMS Tb 72 klase Kaiman. Potkraj svibnja 1914. godine prelazi na novu dužnost na kojoj postaje prvi časnik na podmornici U 12 pod zapovjedništvom poručnika bojnog broda Egona Lercha. Podmornica je brojila ukupno 17 članova posade, osim dva časnika bilo je i 15 dočasnika. Četiri člana posade bila su iz Hrvatske i Slovenije. Uz Zaccariju, na podmornici su služili Manojlo Mane Budisavljević, rođen u Škarama kraj Otočca, Ladislaus Deak iz Zagreba i Max Pustaverch iz Ljubljane. Na svoj zadnji zadatak podmornica U 12 krenula je iz San Saba kraj Trsta 7. kolovoza 1915. godine u pravcu Venecije gdje je, po zadatku, morala čekati protivničke brodove u zasjedi. Međutim, zapovjednik podmornice, poručnik bojnoga broda Egon Lerch, suprotno primljenoj zapovijedi tražio je način kako bi ušao u venecijansku luku i izveo podmornički napad na talijanske bojne brodove. Prilika mu se ukazala 11. ili 12. kolovoza 1915. godine. Svjestan da je na ulazu u luku položen veliki broj mina, nadao se prolasku krene li za talijanskom topovnjačom Brondolo koja je uplovljavala u luku. Podmornicu je opazila posada topovnjače, ali je njezin zapovjednik izveo varku i namamio podmornicu u minsko polje. Podmornica je u 15 sati naletjela na minu. Odjeknula je snažna eksplozija, a na površini mora zamijećena je mrlja od benzina, što je utvrdio i ratni brod talijanske mornarice. Ekipa ronilaca poslana je na mjesto nesreće i pronašla je potopljenu podmornicu nagnutu na bok. Od eksplozije joj je bio raznesen pramac u dubini od osam do deset metara. Nakon ronilačkog pregleda podmornice zaključeno je da nitko od posade nije preživio nesreću. Talijanska mornarica mjesecima je pokušavala izvući podmornicu, ali bez uspjeha. Na dnu mora ležala je sedamnaest mjeseci. Izvučena je 3. siječnja 1917. godine uz pomoć podmornice Medusa te je bila smještena u suhi dok venecijanskog Arsenala.

Posmrtni ostatci sedamnaest članova posade položeni su u ljesove i označeni slovima S. A. (Sottomarino austriaco) brojevima 1 - 17. Sahranjeni su 18. siječnja 1917. na groblju sv. Mihovila u Veneciji. Poslije Prvog svjetskog rata nešto se više doznalo o nesreći podmornice, ali datum njezinog uništenja ostao je prijeporan. Ostaci dijelova podmornice (torpedo) pohranjeni u Museo Stor ico Navale u Veneciji, a zastava, vrpca s mornarske kape i okovi s podmornice u Heeresgeschichtliche Museum u Beču. U časopisu Mitteilungen des Marine iz 1934. godine naveden je nadgrobni tekst ispisan na mramornoj ploči brončanim slovima: “12. kolovoza 1915. pali vitezovi Njegovog Veličanstva (Seiner Majestat S.) podmornice 12.“

Navedena su imena i funkcije sedamnaestorice poginulih podmorničara. Dana 8. lipnja 1935. godine na inicijativu austrijskog mornaričkog društva održana je komemoracija uz najviše vojne počasti na groblju sv. Mihovila u Veneciji te je postavljena nova monumentalna nadgrobna ploča.